Za Apatin sam za svojih pedesetak godina znao samo po apatinskom pivu i sjećam ga se sa stolova odraslih u zadimljenoj seoskoj kavani; ja sam tada još bio na „jupiju“ i „cockti“. Nerijetko bih pogledao u rogatog jelena na ambalaži, maštajući da i ja jednom odrastem, uhvatim ga za rogove, pripitomim i niz grlo salijem prvi gutljaj piva. Jelen je tada bio zaštitni znak, a u međuvremenu je postao ime; „jelen pivo“ je danas najpoznatije i najprodavanije u Srbiji, a sveukupno vjerojatno i na teritoriju bivše Jugoslavije.

Kad me je, pak, počeo zanimati jezik, naš, a pogotovo toponimi, odnekud mi je sinulo da bi Apatin ime lako mogao dugovati istom korijenu kao i opatija – bio nekad neki samostan, a ljudi, je li, kao i danas, izvrtali riječ dok se nije zaokruglila onako kako im je pasalo. Samostan je, dakako, pripadao Kaločkoj nadbiskupiji.

Apatin je nalik klasičnom poimanju jednog vojvođanskog grada: svud uokolo ravnica što se stapa s nebom, nemaš na što nasloniti pogled, a u središtu široka pješačka zona sa glavnim gradskim objektima i prilično kafića. Na sredini četvorostrana mramorna česma sa isto toliko gradskih grbova, potom samo aleja i pločnik, a onda i suha fontana pa visoki sat: evo ga točno pola dva. Kad se iznad dva ukrašena A od inoxa ugleda crkveni toranj, znači da je tu sami centar.

Crkva je katolička, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije ili, po naški, Velikoj Gospi, a čim je barokna, znači da je sakupila podobro godina i stoljeća. I jest, budući da je sagrađena odmah nakon dotad nezapamćene, katastrofalne poplave iz 1795. godine, kada je, praktički, izgrađen novi Apatin. Narod ulicu i danas zove Crkvena, kako se stoljećima službeno zvala, makar joj je u međuvremenu promijenjen u Ulicu Maršala Tita, pa plava tabla još stoji na vratima, a po najnovijem je to Ulica srpskih vladara. Već negdje napisah da će se u Vojvodini teško naći ulica s katoličkom crkvom da se ne zove ili po Maršalu, ili po u krvi nestaloj JNA, ili po nekom narodnom heroju, ili po srpskim vladarima; nikako po kakvom mađarskom, njemačkom ili, bože zakloni, hrvatskom ugledniku. Kvaku joj uzalud dohvatih nekoliko puta - zaključana, i izjutra, i danju, i uvečer, tako da neću imati prigodu vidjeti ni stare orgulje, ni brojne vrijedne slike, a ni ono najvažnije, znameniti i nadaleko štovani kip Crne Bogorodice, izrađen od ebanovine, donesen u Apatin sredinom 18. stoljeća, budući se zna kako je stajao i u starijoj crkvi na istom mjestu, sagrađenoj 1748. godine, oštećenoj i razgrađenoj nakon poplave.

M.J. | Bljesak.info / Gradska kuća

Ispred crkve željezni križ s kamenim postoljem, a s drugog boka i visok kip Presvetog Trojstva s natpisom na mađarskom, kojem su se slova odavno počela osipati. S te strane raste i stablo trna više od 15 metara, što je u trnovom svijetu prava rijetkost. I nije mu samo to posebnost: doneseno je, naime, na Veliku Gospu 1795., na dan polaganja temeljnog kamena za crkvu, iz Jeruzalema. Simbolika je valjda svima jasna: Poncije Pilat „okrunio“ je Isusa trnovom krunom i otud trn nije rijedak pored srednjoeuropskih crkava. Iako ga je 1996. godine direktno udario grom i prilično ga oštetio, pa su svi mislili da mu je došao smrtni čas, nastavilo je cvasti i rasti, makar se u odavno šupljem stablu stvorio toliki prostor da prosječan čovjek – a taj sam :) – sasvim komotno stane unutra.

Koji metar dalje od mamutskog trna kip prvog ugarskog kralja Istvána Svetog, odnosno Stjepana I. Arpadovića, za čije se vladavine Apatin 1011. godine prvi put spominje. Kip je i podignut tim povodom, 1000 godina nakon prvog spomena. Blizu kipa i mramorni postament s dvama panoima na kojima su kronološki navedena sva dešavanja vezana za povijest podunavskih Švaba, od 1739. godine i doseljenja pa do, praktički, nestanka u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Na istoj strani glavne ulice slijedi Gradska kuća, eklektističko zdanje s poprilično elemenata mađarske secesije, staro stotinjak i kusur godina. Danas su sjedišta gradskih vlasti uglavnom ružne bezlične kocke, čiji su arhitekti estetiku, ako su je uopće imali, položili preko štele ili na sreću, a ovo je, kao i mnoga druga općinska sjedišta po Vojvodini, neka sasvim druga priča. Lučni ulaz, kratki stupovi s kapitelima, a na koncu i vitki toranj, pa će sigurno biti i onih koji će pomisliti: Opet crkva?! O neee!

I to je centar, i tako je bilo od postanka grada i bit će valjda do smaka svijeta, ali se posljednjih desetljeća formiralo još nekoliko manjih, lijepo uređenih trgova. Na jednom fontana i pored nje Nikola Tesla. Za mramorno postolje drži se samo nogama, iako sjedi i još usput čita, ali dobro, ništa čudno za njega, sigurno je on to smislio za života, samo što nije patentirao, nije imao kad. A šta bi nam falilo izbaciti stolice i zavaliti se i udobno sjediti bez njih, 'nako?! :) Drugi trg, onaj kod Doma zdravlja, zauzeli su partizani, odreda narodni heroji: Đoko Jovanić, Rade Končar, Marko Orešković Krntija, Vukica Mitrović, Žarko Zrenjanin te čak dvojica Radakovića, Mićo i Lazo. Jedni su u partizanskim uniformama, drugi goluždravi, bit će da logističar nije bio na visini zadatka. I da, Lazo je, sudeći po spomeniku, živio čak 101 godinu, rođen 1913., umro 2014.! Iza leđa spomenik palim borcima „jugoslovenske i bratske Crvene armije“, a uz njega, kao i uz biste, još svježi vijenci i cvijeće. Doduše je neko posprejao ili na drugi način naknadno „likvidirao“ Crvenu armiju.

M.J. | Bljesak.info / Ovako izgleda pjesnička glava :-O

Na većem broju mjesta po gradu, posebno u parkovima, manjim i većim, nalazi se više od stotinu umjetničkih skulptura, uglavnom apstraktnih. Ne kažem, ima maštovitih, da ih „protumačiš“ na sto načina, ne kažem ni da smo ja i moje poimanje umjetnosti mjerilo stvari, ali, iskreno, kad sam ih izdaleka ili izbliza zagleda baš sve, nekako mi više izgleda da je negdje ostalo viška sitnih željeznih profila, pa da se ne baca, de, poštovani umjetnici, napravite nam štogod, a mi ćemo vam aplaudirati :) Hajd' što je apstraktno, ali me još navuče da se sagnem do trave kako bih pročitao ime umjetnika i naziv djela, kad ono naziv Bez naziva! :-O pa nešto u obliku šatora, pa raznostrani križ, hajde to je unekoliko konkretno, kao i doista oduševljavajuća stolica izrađena, zamislite, od pluga, pa onda gomila plavih lanaca, izgleda mi traktorskih... Još jedna skulptura mi privlači pozornost, ne što je posebna već što se čudim kako bi to uopće moglo biti i nešto i išta. Opet se saginjem do trave: nije Bez naziva već – pazi sad! – Glava pesnika! :-O E, pa stvarno od danas prestajem pisati pjesme! :) Na kraju od tolike apstrakcije na prvu pomišljam da je i svjetiljka, zbog radova zamotana u crnu plastičnu vreću, umjetničko djelo pa dižem ruke od umjetnosti.

U svakom gradu se nađe i poneki grafit, a ovdje se mogu svesti na dvije skupine: jedni su posvećeni Šešelju, a drugi „Partizanu“. Naravno, i nezaobilazni da je Kosovo Srbija. Da, nije baš kompatibilno, ali se zato, makar i samo bojom, međusobno slažu oni oslikani kroz kalup i zalijepljeni na zidove: jedni pitaju „Gde su pare?“, a drugi kažu „Ne gej paradi“. Mirno, bez uskličnika.

M.J. | Bljesak.info / Pare nisu problem, para nema :)

U lutanju nailazim i na rodnu kuću svjetski poznatog skladatelja, pijanista i dirigenta Ábraháma Pála (1892.-1960.), a kavenišem u caffeu maštovita naziva „Medina pećina“, mada sam se dvoumio da li da to obavim u caffeu „La Bomba“. Rado bih to uradio sa članovima Zajednice Srba Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali im je, kad god sam naišao, bilo zaključano, kao i u prostorijama udruge „Apatinske vredne ruke“: bit će da vezu, kukičaju, šlingaju kući, a ovdje urađeno izlažu pogledima. Snimam i cvjetne nasade, ima ih prilično, ali se gdjegdje neočekivano nađe i gomila smeća na travnjaku ili pločniku. Maštovita je i reklama za restoran „Šaran“, pored Dunava, kotlić u kojem bi se mogao skuhati ručak za barem dvadeset osoba. Zagledam i mnoge prekrasne zgrade, u Bosni se ovakve rijetko viđaju, u Hercegovini još rjeđe. Neke, istina, u prilično lošem stanju, neke se, vidjeh, i obnavljaju, a neke lijepe k'o proljeće, eto, to mi dođe da kažem.

Onda se opet vraćam na „jelen pivo“, jer prolazim pored Apatinske pivovare, čitavog kompleksa zgrada. Na Balkanu je svakako jedna od najstarijih, utemeljena je 1756. godine, mada vrijedni Nijemci koji su je napravili i pivo po okolnim naseljima razvozili u bačvama natovarenim na konjska kola vjerojatno nisu bili ni čuli za Balkan, a ni sanjali da će Apatin biti nekakav drugi, a ne njemački grad. Namjerno ne spomenuh, ovdje ću: u pješačkoj zoni stoji i skulptura jelena od metalnih traka i jelovih grana, jasna simbolika na najjači apatinski brend. Ispred zgrade sačuvana nekadašnja firma, iz vremena kada se one u tvornici moglo dobiti na telefon broj 40 :)

U dijelu grada blizu pješačke zone nalazi se i – nevjerojatno! – sinagoga s križem na pročelju. Možda se negdje u bijelom svijetu doista nađe još neka takva, ali vjerojatnost je sigurno mala. Pristupa nema, sve je okolo zaključano, pa, htio ne htio, moram do turističkog ureda, gdje mi dvoje zaposlenika ne daju nikakve podatke o sinagogi, a ni o drugom što me zanima, ali doznajem za ime Borisa Mašića – on, kažu, zna sve i ima ključeve od svega. Čudno, čovjek nije zaposlenik turističkog ureda, ali je mnogo u njegovim rukama. I na njegovim leđima, ispostavit će se, ali tek sutra, kad se sretnem s njim.

Nisam planirao zanoćiti u Apatinu, ali putopisi i planovi ionako rijetko idu zajedno. A sinagoga: pošto nekoliko prolaznika pojma nije imalo da uopće i postoji, i nakon što je vidim svojim očima, pitam još desetak ljudi gdje se nalazi. Od ukupno petnaestak upitanih, jedan je znao gdje je i uputio me, dvoje je znalo da negdje postoji, ali nisu znali gdje, a ostali su tvrdili, neki čak i izričito, bez imalo dvojbe, da takvo što u Apatinu uopće ne postoji!

M.J. | Bljesak.info / Sinagoga s križem :-O

Do mraka je ostalo još sati pa stižem i do Dunava. Mogu zamisliti kako je na obali u zoru, dok se krmeljivo sunce tek pokušava iskobeljati iz posteljice svitanja. Jedna višemetarska metalna čaplja, mada to samo pretpostavljam, možda je i gak, roda ili njorka, gleda to svakog jutra, kao i dvadesetak njenih drúga na panou u blizini. Dunav svojom plaveti zažario sve, od obale do neba, miran kao da zna šta sve proizvede u glavi nenaviklog stvora kad ga tek ugleda.

Zagledah se u Dunav, a došao sam, ustvari, vidjeti pravoslavni hram Svetih Apostola, zdanje koje broji tek nepunih 20 godina, makar su pravoslavci ovdje značajna većina. Ispred, na ledini, „večni spomen junacima ratova 1990.-1999.“. Hram je podaleko od središta, ali na tako dobrom mjestu, uz Dunav da se to teško da opisati. Kad se još u obzir uzme bizantski slog u kojem je građen, sa četiri kupole, od neke fine sitne i za mene originalne cigle, dojam je još potpuniji, naprosto se sve uklapa. Unutra bogato oslikan, u skladnim zeleno-plavim nijansama, s drvenim ikonostasom i mramornim podom. Na stranu sve, samo pogled s porte na Dunav vrijedi nemjerljivo.

A onda ka još jednoj crkvi, Srca Isusova. U Ulici Žarka Zrenjanina, tabla i ovdje zakucana na vrata. Najvećoj u Bačkoj, sagrađenoj u pseudoromaničkom slogu između dva svjetska rata, ali joj to nije glavna posebnost: kao što je grom sprašio u ono trnovo drvo kod crkve u centru, tako je ovdje 2001. godine naciljao točno u vrh desnog tornja i zapalio ga. Crkvu su, naime, gradili Nijemci tridesetih godina prošlog stoljeća, malo prije rata, pa nikad nije do kraja završena, kamoli da je imala gromobran. Ako su tornjevi, ovdje visoki po 38 metara, oči koje gledaju u nebo, a tako ih ja doživljavam, ova crkva je već 17 godina slijepa na jedno oko. Ključ je gdje drugo nego kod Borisa Mašića, kažu mi to radnici koji nešto čiste po groblju preko puta. U crkvi je Muzej podunavskih Švaba, ne idem iz Apatina dok to ne vidim, jer drugog na prostoru bivše Jugoslavije nema.

M.J. | Bljesak.info / Crkva slijepa na jedno oko

Šta da se radi, dočekat ću valjda i to sutra, a sad ću obići groblje. I mauzolej Fernbachovih, glavnih među podunavskim Nijemcima u vrijeme gradnje crkve. Spomenici su im oko mauzoleja, valjda unutra nisu mogli svi, iako je povelik kao omanja crkva. I zaključan, jer su neki, i to mi kažu radnici, u vrijeme rata na Kosovu napravili kaos, porazbijavši grobnice, kao da su Fernbachovi uskrsnuli pa se popeli u NATO-ove bombardere. Jedan dio mauzoleja pretvoren je u ured, vidi se kroz rešetku. Groblje dijelom, pogotovo gdje je najviše grobova Nijemaca, zaraslo u visoku i gustu travu i šipražje, spomenici zarobljeni puzavicama.

Nakon što se smjestim, pravim i noćnu šetnju, neke slike noć ipak promijeni, na ljepše ili na ružnije, do neprepoznatljivosti. I čekam jutro.

Boris Mašić stiže točno na vrijeme pred crkvu Srca Isusova. Tri lađe, a svi, baš svi zidovi bijeli, dotle se došlo kad je izbio Drugi svjetski rat, unutra su samo klupe, mali drveni oltar i poneki muzejski eksponat. Među ostalim i Pieta mađarskog kipara Eduarda Teltscha, donesena tu iz obližnje Prigrevice, gdje je crkva prije četvrt stoljeća demolirana, pa je samo spašeno što se spasiti dalo. Po stubištu naredani kipovi, točnije uglavnom krhotine, također iz crkava koje su ili srušene ili toliko oštećene da više nisu mogle služiti svrsi. Anđeli i sveci u rinfuzi. Isus je ovdje, osim što je razapet, ne jednom, ako je bio od kamena, isprebijan toliko da je završio u neprepoznatljivim dijelovima, a nerijetko i zasut rafalom.

Glavnina muzeja je na koru, u objema pokrajnjim lađama. Doista je ovo najbolje mjesto za rekonstrukciju povijesti vojvođanskih Nijemaca: od arhivske građe iz brojnih njemačkih naselja, knjiga starih više stoljeća, starijih čak i od vremena kad su Nijemci stigli na ove prostore, pa do bogate zbirke crkvenog i zanatskog tekstila, u kojoj se posebno izdvaja jedan jarkocrveni esnafski barjak. Imali su takvo što i bosanski zanatlije, ali ti naši barjaci djeluju kao krpice u usporedbi s ovim što mi ga Boris pokazuje.

M.J. | Bljesak.info / Boris Mašić pokazuje esnafski barjak

Boris, dakako, zna doslovno sve o svemu i to mi nenametljivo prezentira. Da je samo to, ne bi bilo malo, ali sat vremena kasnije, nakon što se nađemo u sinagogi, ima i njen ključ, shvaćam da i tu zna sve što treba znati. U biti, pomalo je nevjerojatno da se jedan čovjek na jednom ovakvom području svom snagom bori da sačuva i njemačko i židovsko naslijeđe!

Naravno da je prvo moje pitanje otkud na sinagogi križ?! Pošto su Židovi tijekom rata praktički istrijebljeni do posljednjeg, a sinagoga nije srušena, država je 1955. godine prodaje baptističkoj crkvi. Baptisti, zanimljivo, nisu u ponutrice sinagoge pravili velike izmjene, samo su na postojeće uređenje dodali svoje molitvene citate, a na pročelje, na kamenu ploču s Mojsijevim porukama, postavili križ, čime su simbolički pokazali promjenu vlasništva. Divan primjer, s obzirom na bezbroj drugih, gdje je jedna vjerska zajednica, kad bi na bilo koji način došla u posjed tuđe bogomolje, rušila sve što je podsjećalo na bivše. Bptista je nestalo dvadesetak godina kasnije, izumrli ili su se raselili, pa je sinagoga-crkva postala ničija.

Inače je sagrađena 1885. godine, u neorenesansnom slogu, a uz nju je bila i škola, koju su pohađali ne samo Židovi već i drugi čiji su roditelji željeli da im djeca imaju temeljito i kvalitetno obrazovanje. Kasnije je zgrada korištena za državnu školu, a iz tog razdoblja uza zid, na podu, stoji davnašnji pano maturanata Škole učenika u privredi, ali godine na njemu nigdje.

E, sad nešto doista originalno i nevjerojatno: na stropu apatinske sinagoge oslikan je polikromni mural s tekstom „naopako“ ispisanim hebrejskim pismom, koji se može pročitati jedino – u ogledalu! Nije poznato da igdje na svijetu postoji nešto slično!

Na kraju, pravo je čudo da su u Apatinu ostale uspravno i sinagoga i obje crkve, a i nešto malo Nijemaca. Zna se, mada se o tome nije smjelo pisati, da su logori za vojvođanske Nijemce postojali sve do 1952. godine, i to ne za one koji su se priključili njemačkim postrojbama, već za one druge, koji to nisu željeli i ostali su na svojim ognjištima, vjerujući da im niko neće nauditi jer nisu učinili ništa loše, a tako su prošli čak i oni koji su organizirali otpor fašističkoj Njemačkoj. Samo u logorima ih je, procjenjuje se, od tifusa, groznice, kolere ili gladi, smrtno stradalo oko 90.000. Apatinski Nijemci uglavnom su, za početak, zatvoreni u logor u obližnjem Knićaninu, do 1944. Rudolfsgnadu, stopostotno njemačkom naselju, u kojem danas Srbi čine 98 posto stanovništva, a Nijemaca je, slovom i brojem - dvoje!

M.J. | Bljesak.info / Natpis koji se može pročitati samo uz pomoć ogledala

Tijekom rata su, kaže jedno istraživanje, na području Vojvodine srušene samo dvije sinagoge, ali ih je nova, socijalistička vlast srušila čak 60! Danas su ostale samo četiri. Srušene su i 62 katoličke crkve, uglavnom tamo gdje su izrazitu većinu činili Nijemci, i to 33 katoličke, 28 evangelističkih i jednu reformatorsku. Narodna vlast :-O

Boris me na kraju vodi i do zgrade koju sam i prethodnog dana zamijetio. Također je bila vlasništvo jedne njemačke obitelji, inicijali još stoje na kapiji. Tu grad planira napraviti muzej, a Boris mu je spreman ustupiti sve njemačko i židovsko blago koje je prikupio i dao javnosti na uvid. Nisam baš uvjeren da je to pametan potez, ali Boris, po majci Nijemac, nema dvojbe: zlo se, kaže, može pobijediti samo istinom i dobrinom.